petak, 14. kolovoza 2026.

Ne znam ti ime

 
Ne znam ti ime, 
i možda je upravo u tome
nešto posebno lijepo
jer nikad te nisam zvala imenom,
a svake godine
 izdaleka te prepoznam...



čim procvjetaš,
kao da se u vrt vrati neka 
davno izgubljena radost...
tvoja raskošna krošnja
odjednom postane oblak od cvijeća,
bijel i nježan,
a opet toliko velik
da se čini kako si odlučio
pokloniti sve što imaš...


ne štediš se...
cvijet za cvijetom,
grana za granom,
kao da ti je premalo
ono što si poklonio jučer,
pa danas ponovno
prosipaš svoje obilje
po zelenilu ljeta...
I gledam te
pa mi se srce veseli...



 ne znam kako te zovu botaničari,
ali znam kako te zovem ja:
moja radosti...

 kad procvjetaš,
ne doneseš samo cvijeće....

doneseš svjetlost,
miris nekog lijepog sjećanja,
sunce među granama
i onu tihu sreću
koja se ne mora ničim objasniti...
 dogodi se i zato ti neću tražiti ime...



   ostani moj bezimeni grm,
   koji svake godine
   nesebično otvaraj srce

i s bijelim cvjetovima
nebo napuni

A ja ću, kao i uvijek,
stati pred tebe
i pomisliti:

Kako je lijepo što si opet tu...

1 komentar: